Erzsebet Bathory - najpoznatija vampirica
Plemicka porodica Bathory potice od Hun Gutkeledova klana koji je vladao u sirokom istocnom dijelu centralne Europe ( na podrucjima danas poznatima kao Poljska, Madjarska, Slovacka i Rumunjska ) i koji je izronio da primi znacajnu ulogu u prvoj polovini XIII. vjeka. Napustajuci svoje plemenske korijene preuzeli su ime jednog od svojih pojeda ( 'bator' = 'hrabar' ) za ime porodice.
Njihova je snaga rasla dosegnuvsi vrhunac sredinom XVI. stoljeca, ali potom i lagano pocevsi opadati da bi naposlijetku dostigla svoj kraj 1658. Veliki kraljevi, princevi i suci, kao i posjednici crkvenih i civilnih dobara bili su iz redova porodice Báthori.
Preuzimanjem plemenitog imena nisu se promijenile neke osnovne porodicne sklonosti, tj. postojao je znatan broj brakova medju samom obitelji Báthori s naravno nekim uobicajenim problemima kao rezultatom ove prakse. Osim ovih problema,imali su i probleme sa psihozama,a rodila se i nekolicina zlih genija medju njima je bila i zloglasna,sadisticki nastrojena Erzsebet kao najpoznatija.
Zaista, bila je dovoljno zla da bi o njoj nastali razni mitovi,i da bi bila proglasena vampirom,a kasnije je inspirisala Brama Stokera da napise legendu o Draculi, no za razliku od Stokerove price, ona je bila stvarna: rodjena 7. augusta 1561.g. kao dijete baruna Györgyja i Ane Báthori. Neobicno za nekog njenog drustvenog statusa bila je sposobno i aktivno dijete. Odgojena kao madjarska kraljevska licnost kao mlada devojka bila je prilicno lijepa: njeznih crta lica, vitke gradje, visoka za svoje vrijeme, no njezina osobnost nije postigla jednako pozitivan razvitak. Po njenom misljenju, najjaci atribut joj je bila cesto hvaljena prekrasno kremasta put. Premda ostali nisu bili jednako impresionirani kvalitetom njene prilicno uobicajene koze, puno su je hvalili znajuci sto je dobro za njih jer Erzsebet nije prihvacala polu entuzijasticno laskanje, a bila je i poznata po svojoj osvetoljubivosti.
U dobu od jedanaest godina zarucena je za Ferencza Nadasdyja - poznatog kao 'Crnog heroja Madjarske '. Imala je samo 15 godina kada su je zbog politickih ciljeva i polozaja udali za tog sirovog vojnika aristokratskog porekla i manira (rodjenog 1575.). Zbog njegovog nizeg socijalnog statusa, Erzsebet je zadrzala svoje prezime i nije koristila muzevo.
Udajom je postala gospodarica dvorca Csejthe, njegovog doma, smjestenog duboko u Karpatskim planinama, danasnje sredisnje Rumunije, no u ona vremena taj dio je bio poznat samo kao Transilvanija. Dvorac nije bio smjesten u blizini nekog uzbudljivog urbanog centra vec je bio okruzen selom jednostavnih seljaka i njihovih agrarnih posjeda.
Dok joj je muz jurio za svojim strastima, razlicitim vojnim pohodima, za Erzsebet, koja se nije zeljela zabavljati van svojih zidina gdje su neugladjeni nadnicari kopali u blatu, zivot je postao dosadan u veoma kratkom vremenu. No ona, kao energicna tinejdjerka, krenula je u potragu za novim razonodama koje bi joj zaokupile pozornost i prikratile dane.
Njezin ukus je bio posebno iskrivljen i postupno je pocela oko sebe skupljati (kao sto su njeni obilni financijski izvori spremno dopustali) osobe cudnovatih i uvrnutih umjetnickih interesa kojima je dopustala da borave kod nje, pruzajuci im smjestaj i obracajuci pretjeranu paznju na svaku njihovu zelju. Medju njima je bilo i takvih koji su se nazivali vjesticama, vracevima, proricateljima, carobnjacima, alhemistima, ali i drugih koji su praktikovali najizopacenije stvari i bili u savezu sa djavolom.
Oni su je do najsitnijih detalja ucili svojim vjestinama sto ju je apsolutno ocaravalo, no samo ucenje joj nije bilo dovoljno.
Rat u XVI. vijeku je bio poslovicno brutalan posao: dok se borio protiv Turaka i pokusavao dobiti informacije od zarobljenika, njen muz je koristio uzasne sprave za mucenje: vijesto spojena "klesta" u obliku kandzi izradjenih od stvrdnutog srebra koja, kada bi se pricvrstila na veliki bic, bi derala i trgala meso do toliko odvratnog stupnja da je cak i on, okrutni covjek, gadljivo ostavio napravu u dvorcu na putu u jos jedan herojski pohod.
Erzsebet nije bila sama u svojim neobicnim interesima: svjesna zamrsenih stvari koje su zaokupljale i odusevljavale Erzsebet, vlastita tetka ju je upoznala sa uzicima koja donosi bicevanje ( drugih, naravno ), sklonost koju je Erzsebet brzo stekla. Opremljena opakim muzevim kandzama velikodusno se zadovoljavala ubijajuci mnoge usamljene sate na trosak zaboravljenih Slavenskih duznika iz vlastitih tamnica.
Sto su bili prodorniji njihovi vriskovi i sto je obilatije njihova krv lila to je njeno odusevljenje bilo vatrenije. Imala je obicaj da bicuje gola tijela svojih 'objekata' s prednje strane vise no sa straznje, i to ne samo zbog potencijalno vece ucinjene stete, vec i zato da bi mogla veselo gledati njihova lica izoblicena u uzasu spoznaje vlastite mracne sudbine.
Njen muz je umro 1604. od ubodnih rana izazvanih napadom neke prostitutke u Bukurestu kojoj nije platio (postoji i verzija po kojoj je poginuo u ratu s Turcima, sto je takodje vrlo vjerojatno, ali ipovijest je uvijek rado skrivala neke stvari), a Erzsebet je odmah pocela sanjariti o ljubavniku koji bi ga zamjenio jer zapravo nikada nije preterano brinula za supruga; toliko o njenom zalovanju. Ipak, ogledalo je pokazalo da su njeni uzici, kao i samo vrijeme, ostavili traga na njenoj pojavi: njena andjeoska put je odavno prepustila mjesto necemu dalekom od savrsenstva, dosegnula je cetrdeset trecu godinu zivota.
Njena zelja za ljubavnikom nije nestala: bjesnula je u svojim dubinama proklinjujuci vrijeme. No tako jednostavna pobuda za novim muzem nije bila toliko vazna, to je bio samo jedan mali detalj. S propascu Ferencza Nadasdyja Erzsebet su poceli vrebati muskarci na visokim polozajima jer su namirisali dobru priliku i bogatstvo koje se krilo iza imena Bathory, racunajuci da je brzo osvoje, a onda isto tako da je se u rekordnom roku lako rijese.
Cinjenica koja je isla u prilog njenom statusu jest ta da je Erzsebet bila slijedeca na redu da postane 'kralj"' Poljske, a ta joj se pomisao jako svidjala. Ova prividna anomalija je bila moguca u vladarskom sistemu tog vremena, i polozaj kraljice nije imao nikakvu politicku tezinu.
Istovremeno, bila je daleko obrazovanija od onih koji su je okruzivali, citajuci i pisuci cetiri jezika, dok je npr. princ Transilvanije bio neuki 'moron' ( koji se redovito kupao svake godine na svoj rodjendan).
No na stranu sada sve to, odrzavanje vlastite mladosti i vitalnosti je postao sredisnji cilj njenog plana koji se sve vise razvijao: apsolutno bozansko pravo na moc je shvacala kao njezino da pazi i stiti, a bilo bi esencijalno za postizanje svega sto je htjela. Skrtost, pozuda, opsjednutost za politickom moci bili su neprimjetno ispremjesani u glavnoj, prvobitnoj strasti: ako izgubi svoju 'mladjahnost' - moze zaboraviti i izgubiti sve...
U njoj se poceo javljati strah od starosti i mogucnosti gubljenja ljepote o kojoj je postala tako bolesno zavisna. Nakon smrti muza, grofa Nadasdyja, 1604.g. preselila se na porodicni posjed u Becu, gdje ce je malo po malo njena opsesija sve vise obuzimati i postajati sve mracnija.
Sudeci prema nekim izvorima, Erzsebet se u ovom periodu pocela baviti nekim oblicima vracanja, pohodeci rituale koji su ukljucivali zrtvovanja pastuha i nekih drugih zivotinja.
No bez obzira na sve to, izgleda da je njena osobna opcinjenost krvlju zapocela sasvim bezopasno: jedna ju od njenih sluskinja nije zadovoljavajuce podvorila pa joj je Erzsebet zarinula skare u lice, a djevojcina se krv rasula po njenim rukama. Kada je otisla isprati tu krv, ucinilo joj se da joj koza na mjestima gdje je bila krv izgleda mladje i mekse nego sto je bila do tada. Zakljucak do kojeg je dosla, tanka nit koja je povezivala krv i mladost, bila je preocita i odavde je zapocela njena krvava misija.Uvjerena da je krv, tocnije - krv mladih djevojaka, bila tajna vecne lepote i mladosti, grofica je pocela smisljati kako da sprovede u djelo planove o nepresusnoj opskrbi krvlju, tj. mladosti koja joj je toliko trebala.
Istog trenutka se sporazumijevala sa svojim alhemicarima i zatrazila njihovo misljenje o ovom fenomenu. Oni su uzivali njeno gostoprimstvo i nisu je zeljeli razocarati, pa su se uspjesno 'prisjetili' slicnog slucaja pre jako mnogo vremena, u dalekom kraju, gdje je krv mlade djevice izazvala slican efekt na 'ocvaloj' uglednoj osobi plemenita podrijetla. Imajuci tako ocit dokaz pri ruci, Erzsebet je bila uverena da je naisla na briljantno otkrice: metodu koja ce joj pomoci da povrati i sacuva svoj mladalackii sjaj zauvijek, ili bar dok ne dobije ono za cim tezi. Savet njene 'kozmeticarke', zene imenom Katarina, podudarao se s Erzsebet zakljuckom i uvjerovao je da je potpuno u pravu.
Erzsebet je racunala: ako je malo dobro onda ce vise biti jos bolje; duboko je vjerovala da ako se bude kupala u krvi mladih djevica, a u slucaju posebno lijepih - pila njihovu krv, biti ce ponovno velicanstvena, prelijepa i jaka.
Erzsebet je lutala krajolikom nocu trazeci pogodne djevice kao grubi materijal za svoju tesku bitku u utrci s vremenom. Vrativsi se u dvorac, svaku pojedinu grupu djevojaka bi objesila naopacke, zive i gole, vezane lancima za gleznjeve. Vratovi bi im bili rasporeni i sva bi krv iscurila za kupku koju bi trebala iskoristiti dok je toplina njihovih mladih tijela jos uvijek trajala u gustom i ljepivom grimiznom bazenu.
Cesto je nabavljala posebno lijepu mladu devojku koja je imala specijalan tretman: Erzsebet bi joj popila krv; prvo iz zlatnog pehara, no kasnije kako joj se apetit povecao, pila je direktno sa rane iz koje su sikljali mlazovi krvi, dok je izmuceno i nemocno tijelo visilo sa stropa, postajuci sve blijedje...
Premda je uspela drzati na prilicnoj distanci svoje politicke neprijatelje, nakon pet godina tajnih poduhvata, Erzsebet je napokon pocela shvacati kako je krv mladih seljanki imala jako slab ucinak na kvalitetu njezine koze. Takva krv je 'ocito' bila manjkava i trazila se kvalitetnija.
U Transilvaniji XVII. stoljeca, imucniji roditelji na odredjenim polozajima su zeljeli da im kceri budu propisno izucene u drustvenoj kurtoaziji i etiketama ponasanja tako da mogu steci 'prave' veze kada za to dodje vrijeme. Tu se nazirala dobra prilika: 1609. Erzsebet je otvorila akademiju u dvorcu, nudeci da ce uzeti dvadesetpet djevojaka iz plemenitih obitelji kako bi pouzdano zavrsila njihovo potrebno obrazovanje. I doista, ono je veoma brzo bilo zavrseno.
Godinama je Erzsebet pouzdana pomocnica u njenim raznolikim tajnim uzicima bila Dorotta Szentes, a uz nju mnostvo ostalih pomocnica koje su pomagale nositi ovo tesko breme.Uz pomoc Dorotte Szentes (takodjer poznate i kao 'Dorka') ,ove jadne studentkinje ,su bile konzumirane na isti zvijerski nacin kao i nekad seoske devojke.
Ovo je bilo prejednostavno i Erzsebet je po prvi put u svojoj strasnoj karijeri postala nemarna u svojim djelima.
Njene igre su ukljucivale rezanje skarama, busenje iglama, zigosanje uzarenim zeljezom, probadanje ostrim siljatim kolcima. Zrtve su se nalazile u ogromnom kavezu koji je visio sa stropa i sluzio kao jako praktican krvavi tus. Nitko, pa cak ni plemstvo, ne moze nastaviti s ovakvim zlocinima zauvijek, a da ne bude izveden pred lice pravde.
I tako jednom, za vrijeme svog divljeg mahnitanja, bacila je cetiri 'iscjedjena' tijela sa zidina svog dvorca. Greska je prekasno shvacena jer su seljaci to vidjeli i vec pokupili tela pocevsi identificirati djevojke. Nestanak svih onih mladih djevojaka je bio rijesen: tajna je bila otkrivena... Vijest o ovim strahotama se prosirila poput oluje i ubrzo stigla do cara Mathiasa II. koji je odmah odredio da njen vlastiti rodjak, grof Cuyorgi Thurzo, guverner te provincije, ode po Erzsebet.
1610. dosavsi sa svojom pratnjom u dvorac Csejthe, grof se zgrozio nad prizorom koji je ugledao: jedna mrtva djevojka je lezala u glavnoj sobi, a kraj nje jedna poluziva, tijela potpuno izbodena; u tamnicama su otkrili nekoliko zivih, zatocenih djevojaka s manjim ozlijedama, a ispod dvorca su ekshumirali pedesetak leseva.
Ubojstva nisu bila niti brza niti jednostavna kao sto bi netko mozda mogao pomisliti: Erzsebetin nije voljela jednostavne stvari kao rezanje grkljana zarobljenim djevojkama ( mada je bilo i toga medjuostalom ), vecina je ovih sluskinja bila mucena nedjeljama, cak mjesecima, prije nego sto bi ih ubila.
Kralj je insistirao da se grofici javno sudi, no njezin aristokratski status nije dopustao da bude uhicena. No, lukavoscu Parlamenta izvanredno je donesen novi Akt koji je osporavao spomenuti privilegovani polozaj (da im slucajno ne bi umakla nekaznjena), pa je Erzsebet privedena na formalno saslusanje 1610.g.
Oba sudjenja/saslusanja su odrzana u Bytci (jedno na latinskom: 2. januara 1611., a jedno na madjarskom: 7. januara 1611.
Na sudenju je prisustvovalo sedamnaest svjedoka medju kojima i njezini najblizi suradnici: Dorka, Katarina, Helena i Ficzk ili Janos Ujvary, zvan jos i Thorko. Na nekoliko mjesta spominje se upravo on kao glavni krivac za uvodjenje Erzsebet u okultne vode, a takodjer se suska da joj je neko vreme bio i ljubavnik. Thorko je na sudjenju svjedocio o tridesetsedam ubijenih djevojaka, od kojih je sest on sam zaposlio u dvorcu kao sluskinje.
Dorka i Helena su kaznjene tako da su im prvo iscupani svi prsti, a zatim su zive spaljene na lomaci, dok je Ficzku odrubljena glava pa je onda takodjer spaljen.
Konacno je utvrdjeno da je 612 djevojaka ubijeno jer je Erzsebet sva ubojstva dokumentirala u dnevnik koji je pisala, no Erzsebet nije priznala nista.
Dorka i njezine pomocnice su zive spaljene, ali grofica ipak nije smjela biti pogubljena zbog svog plemenitog roda. Katarina je bila vidjena kao zrtva obmane u cijeloj prici, pa je oslobodjena.
Naposlijetku, Erzsebet je bila osudjena na smrt dok zivi: zazidana u malenoj sobici svog dvorca, iz koje nikako nije mogla izaci, umrla je cetiri godine poslije. Otkrio ju je 21.avgusta 1614. cuvar koji je imao veliku zelju da vidi tu poznatu groficu koja je sa svoje pedeset cetiri godine jos uvijek imala naslov za jednu od najlijepsih zena Europe.
Erzsebet nije nikada izustila nijednu rijec krivnje ili zaljenja zbog svega ucinjenog.
Njena vampirska reputacija nije potekla samo iz njene gladi za kupanjem u krvi kako bi odrzala svoju mladost, vec i iz glasina koje su se prosirile tokom sudjenja: naime, ona je djevojkama i pila krv. Bilo je tesko doci do dokaza za ovaj iskaz zato sto su svi dokumenti i zapisnici sa sudjenja bili zapecaceni nakon zavrsetka zbog svoje skandalozne prirode (kasnije su cak negde i isplivali ostaci, no prava se istina nikada nije saznala).
Sta vi mislite o ovoj zenskoj???
uto svi 29, 2007 5:57 pm
